HANDBALLFAST 2: “Četiri godine nisam obukla dres reprezentacije, nervozna sam kao dete”
Liderica Ferencvaroša Andrea Lekić jedna je od glavnih zvezda ženske Lige prvaka. U prvom dijelu intervjua za BC govorila je o svom odnosu prema ruskim rukometašima.
U drugom delu razgovora Lekićeva govori o tome kako ju je “ostavila” reprezentacija Srbije i kako se vratila. Prisjeća se i najkorisnijih savjeta svog psihologa i objašnjava zašto je program Poštuj svoj talenat , čiji je ona ambasadorica, divan.
Nikad nisam rekao da napuštam reprezentaciju!
— Vest da se vi, Dragana Cvijić, Katarina Tomašević i Katarina Krpež-Slezak vraćate u reprezentaciju dočekana je sa oduševljenjem u Srbiji. Kako se sve to dogodilo?
— Inače, osim nas, reprezentaciji je stigao i novi trener ( Norvežanin Bent Dahl — BC ). Naš cilj je da se plasiramo na Svetsko prvenstvo, jer je Srbija u poslednje četiri godine pokazala najgore rezultate u svojoj istoriji.
Sastanak su inicirali novi čelnici Rukometnog saveza Srbije u nastojanju da ojačaju reprezentaciju. Njegovo naglo podmlađivanje, koje je promovisala prethodna uprava, dovelo je do toga da su u borbu bačene devojke bez dovoljno iskustva u prvenstvu Srbije, koje su teško mogle da pokažu dobre rezultate na vrhunskim turnirima.
Što se samog povratka tiče, ni u jednom intervjuu nisam rekao da se opraštam od reprezentacije. To nije bila moja odluka. Veoma sam srećan što sam se vratio u tim, ovo su najlepše emocije u mojoj karijeri, bez obzira na situaciju i rezultate.
— Kako da pobedimo Sloveniju u plej-ofu za Svetsko prvenstvo 2025? Koliki je ukupni plafon mogućnosti reprezentacije Srbije, pojačane kvartetom iskusnih igrača?
— Slovenci su značajno podigli letvicu na prošlom Evropskom prvenstvu, prijatno su me iznenadili, igrali su prelep rukomet. Odigrani su gotovo do savršenstva – i neće nam biti lako.
Slovenija je favorit u ovom paru, ako je suditi po njihovim uspjesima posljednjih godina. Ali verujem da možemo da se plasiramo na Svetsko prvenstvo, zato smo se vratili. Naporno ćemo raditi tokom sedmice na trening kampu, a ujedno ćemo se upoznati sa zahtjevima novog kormilara. Nikada prije nisam igrao pod njegovim vodstvom, sigurno će usaditi norveški stil, skandinavsku školu. Svi smo srećni, četiri godine nisam nosio majicu sa srpskim grbom, nervozan sam kao dete.
Srbiji je potreban rukomet, a rukometu deca
— Učešće na Olimpijskim igrama vaš je nedosanjani san. Je li potencijalno putovanje u Los Angeles bila dodatna motivacija za povratak?
— Ići ćemo korak po korak. Da, Olimpijske igre su san svakog sportiste. Zahvalan sam na uspjehu i medalji koju sam osvojio sa reprezentacijom, ali uvijek ću žaliti što reprezentacija nije imala konzistentnije rezultate na visokom nivou. S druge strane, oni su nemogući bez sistemskih promjena u radu, počevši od saveza i klubova, bez toga je vrlo teško postići stabilnost.
Još ne razmišljam o Igrama u Los Angelesu. Želim da se u Srbiji pojave nove rukometne zvezde u čijoj igri možemo da uživamo u budućnosti. Ovo bi mi bila najveća radost, jer Srbiji je potreban rukomet, a rukometu deca. Da bi došli, tim mora biti jasno vidljiv i čujan, a ljudi moraju pričati o tome. Nadam se da će naš povratak inspirisati devojke da se bave rukometom.
— Posle rukometnog buma u Srbiji, koji je vaša generacija stvorila početkom prošle decenije, došlo je do pada rezultata, a posle njega i interesovanja dece za rukomet. Devojke danas češće igraju odbojku, košarku, pa čak i individualne sportove… Mogu li se u sadašnjim uslovima pojaviti igračice na nivou Lekića, Vujovića, Cviića, Tomaševića?
– Upravo ste spomenuli ključnu riječ – sistem, radi magično. Za izgradnju sistema Srbiji je potreban jedan dobar, čvrst klub. Neće nam trebati basnoslovna ulaganja, rukomet nije sport sa velikim budžetom, treba nam samo klub u kojem bi ovi klinci odrasli kao igrači, i koji bi se dobro igrao u evropskim takmičenjima.
Jedina smo država na Balkanu koja nema klub koji bi ga predstavljao u dobrom svjetlu i, prije svega, mogao zadržati ove djevojke i osigurati njihov progresivni napredak. Omladinska reprezentacija bi trebala redovno snabdjevati tri ili četiri igrača seniorskoj ekipi, to je temelj za budućnost. Potrebno je strpljenje, vrijeme i novac. Ali ako u takav projekat uđete s dobro osmišljenim konceptom i poslovnim planom, sve će uspjeti.
Ne možemo sebi priuštiti da se igrači razbacuju po 10 klubova i da onda očekujemo da će selektor reprezentacije napraviti veliki napredak u 7 dana trening kampa. Više nemamo temelj koji smo imali prije, kada se kvalitet rađao iz masovne proizvodnje. Dakle, potreban je dobar marketinški projekat koji će država ili sponzori iz poslovnog sveta biti spremni da podrže, uključujući i finansijski.
— U srpskoj odbojci sličan koncept je doneo uspeh. Može li se ovo iskustvo ponoviti i u rukometu?
— Napravili su pravo čudo u odbojci, ovo je primjer za slijediti. Radili su na svom projektu dugi niz godina – i ništa nije palo s neba, svi ti veliki uspjesi rezultat su briljantno otklonjenog sistema.
Želim da imamo solidan klub na evropskom nivou, ne obavezno učesnika Lige šampiona, već svojevrsni inkubator za naše talente, koji bi se negovali i napredovali kod kuće, a potom karijeru nastavljali u najjačim inostranim timovima. Drugi prioritet je edukacija trenera. Nemamo mnogo trenera koji rade u inostranstvu i moramo razmisliti o tome.
Zaostajemo i u fizičkom treningu, to je element koji se uvijek može podići na viši nivo. Rukomet je veoma težak sport i moramo više ulagati u fizički trening.
Rusija i Norveška ne bi rizikovale avanturu kakvu je Srbija preduzela
— Možda se pad rezultata mogao izbjeći da čitava grupa igrača nije prerano prestala da igra za reprezentaciju?
— Čelnici federacije planirali su hitno podmlađivanje tima. Ništa slično ne rade ni Rusija, sa takvim potencijalom i igračkim fondom, ni Norveška, koja zadržava najbolje, bez obzira na godine. Nema te rukometne velesile koja bi sebi mogla priuštiti luksuz da zamijeni šest igrača na vrhuncu svojih sposobnosti!
Ali Srbija je odlučila da uradi upravo to. I, po mom mišljenju, ovo je bila teška greška. Četiri godine želimo visok rezultat, a ne približavamo se, zauzimamo 17., 18., 20. mjesta… Zašto onda ne učimo od onih koji znaju da rade, koji su već izgradili sistem?
Ali ovdje na vidjelo izlazi još jedna ključna riječ: svijest. Razumevanje gde smo sada, kako da postanemo bolji… Ako opet pomislimo da sve znamo bolje od drugih, a rezultati nas demantuju, srpski rukomet će ostati u stagnaciji. Uzmimo primjer od onih koji su bolji od nas, kao što su se drugi nekada ugledali na nas. Ta vremena su prošlost, drugi su nas pretekli, ali mi ne učimo od njih.
— Pre godinu dana, u jednom srpskom podkastu, jedini put ste javno komentarisali svoj „odlazak“ iz reprezentacije 2021. godine. Stavio sam tu riječ pod navodnike jer to niste prijavili vi, već tadašnji glavni trener Uroš Bregar. Rekli ste da niste imali nameru da se oprostite od reprezentacije, već ste samo tražili da vam daju još malo vremena da se oporavite od teške Ahilove povrede. Zašto se 2021. niste odmah javno oglasili i opovrgli trenerove riječi?
— Svi znaju da nakon Ahilove rupture i oporavka sportisti treba vremena da povrati vjeru u sebe i svoje sposobnosti. Upravo u trenutku kada sam se vraćao na teren 2021. godine, u srpskim medijima je bila kampanja koja je promovisala ideju o podmlađivanju reprezentacije. Istovremeno, brojni iskusni igrači koji bi još mogli mnogo da daju timu počinju jedan za drugim da najavljuju odlazak iz reprezentacije.
Gledajući sve ovo, prirodno, počinjete da mislite da sve gubi smisao. S druge strane, novi trener ima ugovor, želi da podmladi sastav, a meni se činilo da je jednostavno beskorisno boriti se protiv nečega što se ne može promijeniti.
Posle same te najave trenera o mom „odlasku“, više me niko iz saveza nije zvao. A kasnije sam u medijima čak naišao na komentare da se neću moći vratiti na teren nakon te iste Ahilove povrede. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne žalim se, svaki sportista je prošao kroz nešto slično, ali kada sam vidio koliko je igrača napustilo tim u kratkom vremenskom periodu, više nisam imao potrebu ništa objašnjavati. Umjesto toga, fokusirala se na svoje zdravlje i klupsku karijeru, shvativši da su neke bitke već izgubljene.
Kada su Dragani i meni doneli dresove reprezentacije u Budimpeštu, briznuli smo u plač
– Sve je to tačno, ali zar niste osetili nepravdu? Uostalom, igrač vašeg nivoa je definitivno zaslužio dostojanstveniji rastanak sa reprezentacijom!
— Taj govor bivšeg selektora „u moje ime” bio je veoma neprijatan. Jer posle svega što sam dao Srbiji, mislim da sam zaslužio da niko drugi ne najavljuje moj odlazak. Svaki igrač zaslužuje da se i sam oprosti od reprezentacije, kada osjeti da je došlo vrijeme.
Nikada se ne plašim da kažem u čemu je problem, ali sam uvek spreman da saslušam argumente druge strane. I tada me je toliko boljelo, vjerujte mi, jednostavno mi je ponestalo snage. Nakon mnogo neprospavanih noći i suza, jednostavno sam zatvorila ovo poglavlje i krenula u osvajanje novih ciljeva.
— Još je prijatnije vratiti se, zar ne?
“Nisam ni sanjao da ću se jednog dana vratiti u reprezentaciju. I sada sam beskrajno sretan. Kada mi je ponuđeno da se vratim, odmah sam pristao jer želim pomoći.
Da, nisam nekakav spasilac koji bi odmah napravio revoluciju nakon četiri godine pauze, ali ipak beskrajno volim majicu sa grbom moje zemlje. Srbija nikada do sada nije imala ovako loš rezultat i iskreno ne razumem kako je moguće još gore.
Predstavnici saveza su Dragani i meni doneli dresove tima na pregovore u Budimpeštu i odmah smo briznuli u plač, toliko smo bili emotivni. I ne obraćam pažnju na godine – 22 ili 36, uopšte nije bitno da li možete da igrate na vrhunskom nivou i da svojim iskustvom i znanjem pomognete mladim devojkama.
“Andrea, pita nije samo tvoja!”
— Jedan ste od rijetkih sportista koji koriste usluge psihologa. Čak ste i javno izjavili da vam je komunikacija s njim pomogla da se nosite s posljedicama teške povrede, ali i naučite da dijelite teret odgovornosti na sudu. Koji savjet psihologa vam je bio najvredniji?
“Uvijek sam se opterećivao time, u svakoj situaciji sam vjerovao da sam ja glavni odgovoran. Plej, organizator napada, kapiten – slažem se, sve ovo implicira odgovornost za mnogo, ali ne za sve u timu. Rukomet je timski sport, nije tenis!
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da ne mogu ovako dalje. Kako sam sazrijevao kao igrač, ponekad sam pretjerao sa samokritikom, a često nisam smatrao dobre utakmice kao takve. To mi je omogućilo da napredujem, ali me je u isto vrijeme sputavalo u izražavanju radosti, nisam znao kako da se radujem malim pobjedama na terenu.
I jednom mi je psiholog rekao: “Zamisli, Andrea, ta odgovornost je zapravo pita. Isječeš je na 12 komada, poneseš sa sobom na trening i tamo se ponašaš tako pohlepno da nosiš ovu pitu i kažeš: “Pita je samo moja!” I ne dijeliš ni sa kim. Andrea, ali odgovornost se dijeli!”
Često se sećam ovih reči. Pita nije samo moja! Ako se malo odmaknete, u daljinu, primijetite da ni loši mečevi nisu tako loši kada ih pogledate iz druge perspektive.
— Kako to danas izgleda: da li ste u stanju da se distancirate i sagledate sve iz drugačije perspektive?
— Definitivno sam uspeo da smanjim nivo samokritičnosti, dozvoljavam sebi da pravim greške. Smatram da je to jedna od najvažnijih osobina sportiste – dati sebi za pravo na greške. Sam čin nas, začudo, oslobađa greške i stimuliše da pokažemo svoju najbolju igru.
Da objasnim. Kao što moj psiholog kaže: “Kada trenirate, recite sebi: “Danas ću pogriješiti u potpunosti!” Stvar je u tome da naši simpatički i parasimpatički nervni sistem funkcionišu kao suprotnosti. A kada jednom svjesno kažete: “Danas ću pogriješiti u svemu!” – drugi se bori i, po pravilu, ne griješi.
Anna Vyakhireva: “Sanjam da će harmonija koju sada imam uvijek biti prisutna”
Preterao sam. Na primjer, kada sam igrao za Krim, došao sam kući nakon meča i plakao. I pobedili smo, igrao sam dobro! A mama mi je rekla: “Pa kad je dobro? Ne znam kako da se ponašam s tobom.” I moji roditelji su se bavili sportom, ali ne na tako visokom profesionalnom nivou i nisu upoznati sa takvim pritiskom.
I treneri, koji također doživljavaju ogroman pritisak, primjećuju posljedice koje to ostavlja na igrače. Oni razumiju da moraju promijeniti svoj pristup. Skinite barem dio ovog pritiska sa svojih igrača kako biste im olakšali posao na terenu. Srećom, psiholog u sportu više nije tabu.
— Jednom ste rekli da nakon završetka karijere sebe ne vidite kao trenera. Ali vrlo vam je blizu posao promocije rukometa među djecom, njegove popularizacije kao EHF ambasadora. Dokle ste stigli sa ovim i da li postoje neki konkretni planovi šta da radite kada završite sa igranjem?
— Ako želimo da rukomet bude bolji, svako mora da počne od sebe. Igra nam daje mnogo, a ja joj želim da joj vratim koliko mogu. Uključen sam u program pod nazivom Poštuj svoj talenat , za koji smatram da je jedan od najboljih pod okriljem EHF-a, a koji obrazuje mlade rukometaše u raznim oblastima, a ne samo na terenu 40x20m.
Sviđa mi se. Bez obzira da li je riječ o borbi protiv dopinga, javnim nastupima sportista u medijima, njihovom ponašanju, ishrani, brizi o vlastitom tijelu – iz svega navedenog formira se imidž sportiste. Veoma sam srećan što sam ambasador takvog programa, mnogi mladi igrači su već prošli kroz njega.
A danas imamo rukometaše koji igraju u Ligi šampiona koji kažu da im je učešće u programu bilo neprocenjivo iskustvo. To je vrlo inspirativno jer moja generacija nije imala te mogućnosti, internet još nije bio toliko razvijen, nismo imali toliko informacija.
Druga su vremena, postoji mnogo načina da se pozitivno utiče na decu koja su se počela profesionalno baviti sportom. Neiscrpan izvor moje motivacije je prilika da pomognem, uključujući i savjete, maksimalnom mogućem broju mladih rukometaša, sa kojima komuniciram prije ili poslije utakmica kroz neke aplikacije. Istovremeno, to je prilika da se nešto nauči od njih: mladi ljudi su nevjerovatno inspirativni!
Prvi dio. Andrea Lekić: “Koji špic nije sanjao da igra u istom timu kao Vyakhireva?!”
Ferencvaroš odbranio Kup Mađarske
Novi trofej za Andreu Lekić i Draganu Cvijić. Povratnice u srpski nacionalni tim sa Ferencvarošem su odbranile pehar u.
Read More
Srpkinje bez titule prvaka Evrope: Malo.
#preuzeto sa telegraf.rs# Rukometašice norveškog Vajpersa osvojile su Ligu šampiona, pošto su u finalu završnog turnira.
Read More